ISTORIJA: Pokolj (genocid) Bosnjaka u Sahovicima 1924 godine

Osvajanjem Sandzaka 1912 godine, crnogorska vlast uvodi svoju upravu, pa bjelopoljsku oblas dijeli na tri kapetanije:
- Sahovicku sa sjedistem u Sahovicima
- Bjelopoljsku sa sjedistem u Bijelom polju
- Brodarevsku sa sjedistem u Brodarevu
Sahovicka kapetanija se sastojala iz 4 opstine. U svim opstinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovnistvo je bilo bosnjacke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni crnogorci su neprekidno trazili povoda da se obracunaju sa tamosnjim bosnjacima, stanovnicima tih opstina.

O genocidu u Sahovicima i Pavinom Polju skoro da niko nije smeo da pomene, a kamoli da napise ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zlocin se krio i zataskavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju nista. Izuzetak cini pokojni Milovan Djilas koji je u svojoj knjizi "Bespravna zemlja", prvi opisao Sahovicki pokolj ( Istragu poturica ). O tome da ovaj pokolj nije bio spontani cin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska stampa opisivale, vec temeljito pripreman zlocin, govore mnoge cinjenice.

Prije nego sto je poceo napad na Sahovice i Pavino Polje (Vranes), izvrsena je opsezna priprema u organizacijskom smislu. U prilog tome govore i mnoga desavanja vezana za dogadjaj. Pouzdano se zna da je bilo organizovano oko 2 000 posrbljenih i dobro naoruzanih Crnogoraca iz Polja Kolasinskih, Kolasina i drugih mjesta, a na cijem celu su bili ugledni crnogorski funkcioneri kao: Nikola Djilas - penzionisani zandarmerijski major, Sekula Boskovic - rezervni major, Dimitrije Redzic - rezervni major i jos neki drugi prvaci na celu podivljalih plemena. Podrska im je data od bjelopoljskog poglavara Lazara Bogicevica, Milana Terica sefa finansijske uprave u B.Polju. Zatrazena su policijska pojacanja, koja su odmah stigla iz Pljevalja, Berana, Peci, a iz Pljevalja je bila pristigla cak i vojska.
Ubistvo Boska Boskovica - povod za genocid

Bosko Boskovic, crnogorski oficir, bio je skoro nepismen covjek, ali je kao vatreni pristalica ujedinjenja i prijatelj Svetozara Pribicevica, Predsjednika demokratske straneke, dogurao do nacelniuka Kolasinskog okruga. On je bio sin poznatog crnogorskog cetovodje Lazara Boskovica. Kao zestoka posrbica svojim okrutnim ponasanjem, zamjerio se Crnogorcima u gusenju pobune u Rovcima. Ova pobuna ugusena je u krvi, a desetine porodica Bulatovica otjerano u zatvore i poubijano. Unisteno je skoro citavo pleme Bulatovica. Boskovic se kao eksponent srpske vlasti u Crnoj Gori sa protivniccima izreziranog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji. Bio je izuzetno aktivan u svrgavanju Kralja Nikole sa vlasti i njegovog denunciranja.

Boskovic je poginuo 07.Novembra 1924 godine, na putu od Mojkovca prema Sahovicima u mjestu obod kod Cera. Danas svi koji su iz tog kraja znaju, da su Boska ubile crnogorske komite Rados i Drago Bulatovic iz Rovaca. Njih je angazovao Boskovicev glavni politicki rival i licni protivnik Dimitrije Bulatovic ucitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog ucitelj je bila da mu se osveti radi pogibije svojih rodjaka Bulatovica iz Rovaca za koju je Boskovic bio odgovoran.

On je dogovorio sa svojim rodjacima likvidaciju Boska. Sobzirom da su znali da Boskovic mora peci preko Potrka, postavili su mu zasjedu u mjestu Cer. Bosko se tu pojavi u pratnji svog bliznjeg rodjaka Milete Boskovica, komite otvaraju vatru, Boska ubijaju dok se Mileta spasio ranjen.

Nakon sto je ubijen 07. Novembra, vlasti naredjuju Bosnjacima da predaju oruzje. Ne sluteci nista, nemajuci veze sa ovom pogibijom, oni predaju oruzje. Toga istog dana po odlasku vlasnika, naoruzanje se dijeli pravoslavnim Crnogorcima.
Boskoviceva sahrana je obavljena 09. Novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, tako da se ne pmti veca sahrana na tome kraju ikom priredjena. Dzani su vatreni govori, za ubistvo bez ikakvog dokaza ili naznake optuzeni lokalni muslimani i Jusuf Mehonjic. Govornici su pozivali na osvetu, a Nacelnik kolasinskog okruga pozvao prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boskovu smrt.
Raspaljena masa odmah je posla u napad na Bosnjake Sehovica i Vranesa. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvrsen je 9 i 10 novembra. 1924 godine. Tako su posrbljeni Crnogorci, nakon Boskove sahrane i proturene lazne vijesti, krenuli, predvodjeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na vraneske Bosnjake. Napad je izvrsen pred noc i tokom noci tako da je stradao veliki broj stanovnistva. Podaci se krecu izmedju 600 i 700 ubijenih. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji nacin.

U izvjestaju - Predstavci Kralju Aleksandru od delegata opstine Sahovici i Pavino Polje - pise sledece:

"Nekim su ( kao Ibru Hasaovicu-starcu od 80 godina ) jos zivo meso rezali,nozem trbuh vadili, nekima su ( kao Zecu Hadzovicu ) zivima jezik cupali, neke su ( kao Naja Hodzica beba ) ni u majcinom krilu nijesu stedjeli,neke (kao Saba Hadzovica) najprije davili, a potom puskama ubijali, neke, kao sto je to uradio Vuksan Vukrovic, svoga bivseg agu Halila Hasanbegovica) na vjeru iz kuce izmamljivali, a potom nozem poklali, Adema Lukaca su prvo opljackali, a potom tjerali da se krsti kad je ovaj to odbio, odveliga i kao metu gadjali iz puske. Zivim cudom je ranjen preziveo, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svedoka kako bi pricao o snazi, pravde i zakonitosti u nasoj drzavi".

U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde", Milovan je djilas takodje opisao ovaj pokolj u kome je kao vodja raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola djilas. Otac mu je priznao kao se sve to desavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.

Djilas pise:
" Takvog osvetnickog pokhoda nije nikad bilo. Covjek nije mogao ni slutiti da je nesto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj dusi. Pljacka iz 1918 godine, bila je prema ovome djecija igra..."

Dalje nastavlja sjecanje svog oca krvopije :" Nakon sto su taoci u Sahovicima bili poklani, isao je jedan seljak iz naseg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prereza im zile na nogama. tako se radi volovima, nakom sto ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dici, ukoliko su jos zivi. Neki su u dzepovima nrtvaca pronalazili komade secera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila otrgana od majcinih ruku i sestara i pred njihovim ocima zaklata ... Muslimkanskim svestenicima su cupali brade i urezivali krstove na celo. U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su kasnije pricali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kucu. Seljak je upravo gulio jagnje.Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kucu, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na sljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeci da ne povrijedi tijelo. Onda je zrtvi razrezao grudi. Srce je jos tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pricalo da ga pseto nije taklo, jer, cak, ni pseto nece turskog mesa.
Ako covjek hladno pomisli, moze da izgleda da nije ni bitno na koji nacin ljudi budu ubijani, i sta se posle toga dogadja sa njihovim tijelima. Ali nije tako.Upravo cinjenica da su oni pronalazili tako zaprepascujuce nacine ubistva, da su ljude klali kao zivotinje, dijeluje najuzasnijei otkriva cijelu mracnu proslostnjihove duse ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije nista zastrasujuce. Na to se naucilo. Ali necovjecni nacin ovih ubistava i sadisticki uzitak u tome, pobudili su otpor i jednodusnu osudu iako se kod zrtava radilo o muslimanima ... Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boska, nego crnogorski prvaci iz Kolasina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog covjeka".

Sahovicka kapetanija bila je odmah iza Bjelopoljske. U njoj je bilo 576 pravoslavnih i 1 580 muslimanskih domacinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26,8 a Bosnjaka 73,2 danas tamo nema vise ni jednog Bosnjaka. Posle genocida koji je zadesio cijelu sahovicku kapetaniju, prezivjeli Bosnjaci su se iselili odlazeci duboko u sandzak, za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zlocin i pocineli, tako da danas tamo zive njihovi potomci na tudjoj okrvavljenoj zemlji. Kako nista ne bi podsjecalo na Bosnjake i Islam, Crnogorci su porusili obe dzamije, prekrstili naziv mjesta Sahovice u Tomasevo dajuci mu ime po ratnom drugu Rifata Burdzevica - Trsa. Kojeg li samo bestidnog postupka, a sta bi se i ocekivalo od potomaka takvijeh monstruma.

------------------------------ ----------
Drugi izvor:

U crnogorskom dijelu Sandzaka, u živopisnoj dolini Vraneš, koju presijeca rijeka Ljuboviđa leže mjesni centri Pavino polje i Tomaševo. Sadašnji stanovnici Vraneša svoj kraj opisuju kao "netaknuti dragulj i poklon prirode".

Tradicionalno zdrava i prirodna hrana sa najvišom ocjenom kvaliteta, neobično veliko bogatstvo kristalno čistih izvora voda za piće, neistražene pećine i mnoge druge prirodne ljepote su dio onoga što ovaj kraj čini posebnim u odnosu na druge.

Sve ovo bilo bi dovoljno da stanovnicima ovoga kraja obezbjedi lagodan ovosvjetski život. Međutim u ovom slučaju to nije tako. Ovaj kraj već duže vrijeme prate čudne pojave koje ne daju mira stanovnicima Tomaševa.

Crnogorske "Vijesti" u svom broju iz 25. januara 2005.godine, u tekstu pod naslovom "U Vraneškoj dolini 1250 neženja", istražuju problem "bijele kuge" u ovim krajevima. "Vijesti" zaključuju da su "pokazatelji alarmantni" i "da se može desiti da se u narednih deset godina stanovnici počnu baviti izgradnjom staračkih domova."

Harun Crnovršanin u svojoj knjizi "Sinovi Sandžaka" navodi činjenicu da se stanovnici sela Tomaševo žale kako ne mogu mirno da spavaju. Oni danas "čuju" ezan iz temelja porušene džamije, a i muška djeca im se često rađaju kao bogalji.

Da li je "prokletstvo" koje prati Tomaševce rezultat Božije kazne, ili griže savjesti koja se prenosi sa generacije na generaciju, ili možda i jednog i drugog, ne znamo, ali smo ubjeđeni da to ima veze sa događajima koji su se zbili u ovaj kraj u novemru daleke 1924.godine.

O tome šta se tačno desilo u noći između 09. i 10. novembra 1924.godine dugo se nije znalo ništa. Razloga je više. Neki o tome nisu smjeli pisati, a oni koji su i smjeli bili su onemogućeni od tadašnjih vlasti da nešto više o tome saznaju. Nekima je pak odgovaralo da se taj događaj zataška i što prije zaboravi, dok su neki o tome događaju pisali onako kako njima paše, skrivajući i iskrivljujući pritom mnoge činjenice koje im nisu odgovarale.

Ako bi istinu pokušali saznati od današnjih stanovnika sela Tomaševo, inače potomaka onih koji su u tim događajima "igrali uloge" dželata, saznali bi samo ovo (preuzeto sa www.vranes.eu): " Muslimani su 1924.godine činili skoro polovinu stanovništva Vraneša, i za samo 24 sata protjerani su sa svojih ognjišta, spašavajuči glavu ispred pravoslavaca. Različita viđenja ovog nedovoljno rasvijetljenog događaja prisutna su do danas, pa se i danas licitira brojem žrtava."

Navodeći da je tada ubijeno samo 80 Bošnjaka u tekstu se dalje navodi razlog napada pravoslavaca na komšije Bošnjake:
"...od 1886. godine kolašinski muslimani nemilosrdno kidišu na pravoslavni živalj, otimaju im zemlju, čine zvjerstva, protjerujući srpski živalj u planine, ili za Srbiju."
"Poslije oslobođenja od Turske 1912., mnoga sela u Vranešu postaju jatača gnijezda muslimanskih razbojnika", od kojih je "pravoslavni narod trpio strahovit teror".

Kao glavni razlog koji je "pravoslavcima prelio čašu" navodi se ubistvo Boška Boškovića, "nadaleko čuvenog ratnika i viđenog čovjeka".
Činjenica da se u tekstu ne navodi ni jedan konkretan podatak "terora" kojeg su muslimani vršili nad pravoslavcima Vraneša, kao i nekoliko netačnih podataka, poput nazivanja Jusufa Mehonjića imenom "Fikret Mehonić", daje nam dovoljno razloga da sumnjamo u istinitost navedenog teksta.

Također, priznanje krivice od strane samih Crnogoraca koje se može shvatiti iz posljednjeg paragrafa ovoga teksta, govori nam da se novembra 1924. godine Bošnjacima ovog kraja deslilo nešto mnogo strašnije nego što se to iz navedenog teksta može zaključiti:
"1924. godine stradali su uglavnom oni među muslimanima Vraneša koji nijesu trebali da stradaju - nedužni, mirni i većinom siromašni starosjedioci, oni koji nijesu imali nikakvog razloga da bježe ispred osvjetnika, ali nastalu stihiju nije mogao niko kontrolisati."

Možda bi bili "nepravedni" ako bi kazali da se o tom događaju ništa nije pisalo.
Šesti dan poslije krstaškog zaleta Crnogoraca, 16 novembra. 1924, mogao se pročitati nepojmljiv komentar u nedeljnom političkom časopisu "Istina" (vlasnik i urednik dr Ljuba Popović). Na 28. strani tog časopisčića, u rubrici "Šta se čuje" pod naslovom "Bravo, Crnogorci!" štampana je pohvalnica ovog sadržaja:
"Ubistvo Boška Boškovića od strane turskih kačačkih četa bilo je znak za uzbunu. Prijatelji rođaci i poštovaoci pok. Boškovića digli su se na oružje i kao nekad u vreme plemenske vladavine, pošli su da uzmu odmazdu za zločin, prema svojim plemenskim običajima. Ne zna se još koliko je Turaka poginulo, ali je svakako sreća što su se oni, ranije obavešteni o dolasku osvetnka, povukli u varoši. Odgovor na ubistvo nije crpljen iz modernog shvatanja gonjenja zločinaca. Naprotiv, učinjeno je onako kako se to ranije vekovima činilo i blagodareći čemu je jedino moglo da se očuva relativan mir. Jer ti Turci, Arnauti, svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim osećajima koji odlikuju Evropljanina. U koliko je vlast humanija u toliko ona u njihovim očima izgleda slabija. I humano postupanje, makoliko bilo poželjno, ne može da se primeni među divljim i kačački raspoloženim stanovništvom. Jedino oštre, svirepe i primerene kazne, koje više služe kao zastrašavajuće sredstvo nego odmazda za već učinjeni zločin, mogu imati mirotvornog dejstva u krajevima, gde na užas i najveću sramotu države, još uvek ginu, kao u tursko vreme, nesrećni Srbi."

Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja sa bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske "Pravde" iz 24. novembra 1924. godine:
"Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj stanici (prvu na području pljevalskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju, ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesecdana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću..."

Iz prethodnih tekstova mogli smo saznati da je selo Tomaševo u stvari nosilo naziv Šahoviće. To selo naseljavalo je Bošnjačko stanovništvo koje se nakon 10. novembra 1924.godine pod pritiskom pravoslavnih komšija moralo iseliti. Takođe mogli smo saznati da su pravoslavci Crnogorci zbog "stalnog terora" kojeg su "trpjeli" od strane Bošnjaka muslimana, u noći između 09. i 10. novembra napali svoje komšije i "pošto se nastala stihija nije mogla kontrolisati" ubijeno je "80-tak Bošnjaka". A iz posljednjeg teksta vidimo da su žrtve bila i djeca u naručju njihovih majki.

I ovako blijeda slika ovog događaja, kojeg neki autori iz redova Bošnjaka svrstavaju u "Desest genocida počinjenih nad Bošnjacima", ostala bi do danas, da svjetlost dana nije ugledala knjiga "Land Without Justice" (Bespravna zemlja) štampana u Londonu 1958.godine, 34 godine nakon pokolja u Šahovićima.

Autor ove autobiografske knjige je Milovan Đilas (1911-1995), djed sadašnjeg gradonačelnika grada Beograda Dragana Đilasa, čiji je otac Nikola bio jedan od aktera pokolja.
Značaj svjedočenja ovog moralnog i karakternog čovjeka sadržan je u nekoliko bitnih odrednica. Svjedočio je protiv svog oca, koji je bio direktni učesnik pokolja. Pripadao je narodu koji je prećutkivao zločin i iz čijih redova su poticali počinioci, i bio je prvi Crnogorac koji je javno progovorio o ovom događaju. Svi kasniji radovi na ovu temu za osnovu su uzimali svjedočenje ovog čovjeka, koji pripovjeda da je nakon pokolja njemu i njegovom bratu njihov otac "UMOČIO KOCKU ŠEĆERA U MUSLIMANSKU KRV„DA BUDU ŽEŠĆI”.

Prema Đilasu, „Gorski vijenac“ u njegovom selu znali su napamet svi seljaci, i ta im je knjiga bila praktično zamjena za „Bibliju“. On kaže: " Izgledalo mi je da sam rođen sa krvlju u očima. Prvi prizor koji sam ugleda bila je krv. Moje prve riječi bile su krv i kupale se u krvlju”.

U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde" Đilas opisuje taj strašni zločin i opisuje užasne detalje tog masakra, u kojem su ubijene žene, djeca, starci, i opisuje krvoločnost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon što su ih ubili. Takođe on navodi prave razloge koji su motivisali Crnogorce da počine ovaj zločin:

"... Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko čak mogao pretpostaviti da se to zbilo u onom što zovemo duh nacije. U poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila su dečja igra. Kasnije se većina krstaša i sama stidjela onog što se dogodilo i što su učinili, ali - učinili su... Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u poslednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru i zločin... Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno... Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan... Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Dva ili tri stražara iz Šahovića ostala su nekažnjena što su zatočenike predali rulji. Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom... Iz naručja majki i sestara uzimali su djecu i klali ih pred njihovim očima... Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posjed. Seljak je upravo drao jagnje. Namjeravali su ga ustrjeliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da na istu šljivu za pete objese seljaka. Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso... Da bi nepravda bila potpuna, Boška nijesu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije saznao od povjerljivog znanca..."

Jedan od prvih Bošnjaka koji je zajedno sa Safetom Bandžovićem pisao o ovom događaju devedesetih godina prošlog stoljeća, Hakija Avdić piše u svojoj knizi "Položaj Muslimana u Sandžaku":
"Došavš i u Pavino polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna broj žrtava u Pavinom polju premašuje 70, među kojima i 8 lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasoviću - starcu od 80 godina) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su (kao Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali, neke su (kao Naja Hodžića bebu) ni u majčinom krilu nisu štedjeli, neke (kao šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom noževima poklali. Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti. Kad je ovaj to odbio odveli su ga i kao metu strijeljali. Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedoka kako bi pričao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi."

Tačan broj ubijenih Bošnjaka u Šahovićima se ne zna, ali se zna da se kreće između 600 i 750 ubijenih. U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26, 8 a Bošnjaka 73, 2. Danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Oni koji su preživjeli zločin odselili su duboko u Sandžak, Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci.

Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obije džamije, prekrstili naziv mjesta Šahovici u Tomaševo.

Završavamo riječima kojima su Tomaševci počeli tekst "Događaji u Vranešu 1924. godine":

«Зло радити, добру се надати, једно с другим не иде никако»

Šahovići
Tags:

------------------------------ --------------------------------- -----------------

Šahovići
Napad na Sahovice i okolna sela crnogorski cetnici izvrsili su u noci izmedju 10. i 11. novembra 1924.

"... U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili..."

Milovan Djilas, Land Without Justice, London, 1958.

"Neki stariji ljudi, koji jos zive, a dozivjeli su tu strahotu, spominju cifru od preko 500 poklanih, poubijanih, izgorjeli i nestalih."

Hakija Avdic, Polozaj Muslimana u Sandzaku, Sarajevo, 1991., str. 131.

Šahovići
To crna zemlja upamtila nije!
...O, Boze! O, grdne rane nase!

Sve zivo sto nadjose po selu
priuzomi zicom ostrom povezase!
I ono malo u besi sto trza ko' crv,
i djecaka pirgava, s kosom kao grm,'
i djevojce sto tek uci na nasuce prelu,
I sve cure nase, I zene,
I oceve, I djede, I nene?
Sve povezase ko tovljenu stoku
I sve nas povedose ka nijemom potoku ?
Do stogova!

Mladu kojoj je jos dukat sijao na celu ?
Skinuse golu?!
O, Boze! O, grdne rane nase! ?
Pred mladozenjom, svekrvom, jetrvama
I pred nama je svima salijetase
Sludjenu, zavezanu za topolu,
I vec bez svijesti, jadnicu!
Ne oni, mi smo plamtjeli od srama,
mavi podocnjaka, srveni u licu!
Oci smo svoje dizali ka Nebu,
Zurec po njivi, sumarku I greblju,
Bacajuc ih preko medja I ograda?
Kamo srece da sam bio slijep!

A tek je dosla bila nasa cila Mlada!
Voljesmo je kao scer il seku!
Muskici se, na piru, po njenu duseku
Valjahu: da nam porod bude kao ona lijep,
Da nam ona, plemkinja, koljeno produzi!
A sad nase ruho prlja cetnik ruzni
Spustajuci u njega gadno spolovilo!
To crna zemlja upamtila nije!

O, kamo srece da nas na njoj nikad nije bilo
- kakvu gledasmo sramotu
mi, bijedni ko tarac na plotu!
U usima je tutnjalo ko grom
ono sto hajkac bi hajkacu,
cereci se, sapnuo u uho
prije neg bi pridji tijelu Mladinom?
A onda bi mokrili ? podrigujuc I hracuc ?
Za topolom suhom!
I zvijer stane krvi kada se naguca!
Nadasmo se da su zasitili se,
Da se s Mladom svrsit nase muke
Te da vise mrcvarit nas nece!
No najdeblje uze pocelo je pucat
Kad nam jace zavezase ruke!
Nejac ostavise da s prsa vise
I da, prestravljena, deru se I kmece!

Jedan jedno otrze od nevjesine sise
I baci ga u vis da mu u tom letu
Raspori tjelesce na dugom bajonetu!
Poprska nas krvca, I svako zgranu se,
Skrhan, sledjen, bez znage, bez daha!
Neko jeknu, neko spomeni Allaha!
Zivot nam bje vrijedan kolik crklo kljuce!

O, Boze! O, grdne rane nase!

Jauka ne bjese, ili ih bi malo!
Vrisnu majka, potom u nesvijest pade!
Neko je dijete ko mace mjaukalo,
Neko rece da se vode nesretnici dadne.
suti, sinko! Sabur, sestro saptale su zene
dok su starci mrkom suzavali zjene.
Uto nasta tajac.
Sute kerovi I tor.
Usutje I nejac, niko ne zna zasto!
Uz togove selo prislonjeno :
Sareni se kolo zlokobno uz sijeno!
Istom, tamo s kraja, neko zapomaga:
Goriii! Spalit ce nas, braco moja draga!?
Dotle mirno, stado najezi se:
Aj, aj, majko! Pece, Boliii?
Noga uz nogu, glava uz glavu zbi se!
Bolje pobijte nas, cetnicki paskovi cicalo je I mlado I staro
dok se plamen pirec razgaro!

Zategnu se urgan! Ozivjese koze
Kao kvasac kada uzavrije:
Ziv docekat vatru niko smio nije
Vec jurnismo na njihove cijevi I noze
Licem, vratom, razdrljenim zdrijelom,
U neznanu, obmotanim tijelom!
U ciki, urliku, ko iz badnja vici
Mnogi se sjeti da halal zaiste
Od svog najmilijeg, koji u pecnici
Vec mrijese, pjeneci I pistec!
Dim se sam tusio; plamen se snebivo
da jos jednom zprzi tijelo ljudsko zivo:
jos ne imadjase ovakvo gorivo
koje na gnoj zaudar, smrdi
cim pristeve na njem lazne I zasmudi!

Al hajkaci nisu davali da zamre
Postidjene vatre zelenkasti plamen:
Glavnjom je podinu jedan potpaljivo
Zabadajuci je pokraj nasih nogu
I krisceci ko da donosi na sljeme!
Drugi su nas gurali ka stogu
Sicajuci nam bajonetom zjene!

Urlajuc, s ledja sam plamen otresao
I gledo da nos zacepim od smrada,
I tada sam sebi zgadio se, jadan ?
Jer u meni dusin tihi glas prozbori -:
To gori tvoj rod, tvoja krv I meso,
gori, ummet Muhammedov gori!
Jos sam trpec bol mogao da cujem
Jauke I krike I molbe kako bruje:
Smilujte se bar bezgrijesnoj djeci,
nek ne gore s nama u plastu.
Iz ponekog tijela vidjeh: prociruje
Lubanja a oci mu u silnoj pripeci
Curile su niz lice krastu
Plamen je vec navrh stozine se svio
Da odozgor mahnit, poludio!
Grozu smrtnu iz celjusti bljuje!

Oni po strani, daleko od vatre
Stajahu u grupi, ko da zateceni
Prizorima kabilskim, paklenim:
kerovi sto reze I ponekad kevcu,
sretni stoga sto ce da se zatre
sjeme onih sto se Istoku okrecu!
Ne pomaknuse se kad se dva-tri trupa
Odvezase pusec se I stenjus!
Ko kotlovi, po ostrome stijenju ,
Splazase se do potoka mutna;
Naklani su grkljani suplju grgoljili,
Kozama su suznju vodu pili!

A to ko da ja je pijem!
Guto sam je vilice sireci!
Iz mene je jara pocela da bije,
Dim pokulja ko iz pune peci!
Gorjelo je meso oko prsta svitih,
Gorjeli su clanci, dlani zuljeviti!
Zagrcah s djecom grlom zalovitim;
Nikad vas njima necu zagrliti?
Priuza pregorje! U usta sam guro
Krvave sake upecene plamom!
Pod noktima pa cijelim kosturom
Bol je odlamala sve do srca samog!

Jauci se vuku
Sijeno pucketa
Meso cvrci
Pucaju kosti
Oj! oj! oj !oj!
Kraj mene se jedno tijelo grci!
Jedan se les ispod nogu skljoka!
Obuca u krvi, a kosljua mokra!

O, Boze! O, grdne rane nase!
Jos pri sebi ? dok je plamen hitri
Penjao se na glavu s ledja! ?
Potrese me prizor jezoviti:
Na urganu su, iza prvih medja,
Vukli novo Sahovic roblje:
Da ga ciplje hrasta gorovitih
Huk prozdrljiv u kreceni zoblje!
Buljak se otimao, kricio I zido
I zubima urgan kvrgavi je kido!
Ugledavsi vatru, ko vepar je rukno
Dok je korbac nad njim zmijolik fijuko!
U toj hrpi, u tom zbjegu prestravljenu
Prepoznao sam svoju Elifu I zenu!
Kceri! Zeno! pokusao sam reci;
samo jeknuh kao zvijer ruceci!
Vise ne bih sto sam; svaki bol mi presta,
Tijela moga sa mukama nesta!
Da su htjeli, stoput bih gorio
Samo da ih otpuste iz zbjega!
Ali vec sam kasa spekla bio,
Uskoro bez glasa, vida ocinjega
Kao Ejjub, ogoljen do kosti,
Jos sa nepcem mogao da micem:
O spasi ih, tako Ti milosti.
Dok mi srce tuce I urlice.

Babo, babo!? prepoznah glas dijete,
I jos jednom vidjeh zenu svoju:
Sad su htjeli u vatru poletjet
Da izvuku jos prikazu moju!
Tu sam sliku sebi sacuvao
Da je ponesem u vjecnu tamu
Kao svoj prtljag, svoje ruho
Jer vec sam padao u bezdanu jamu!
Al prije nego na taj put krenuh
jedam me sum kao zraka prenu:
sa moga vida padao je veo:
melek je zicu od svjetlosti preo,
grlio me, tjesio, rane mi polivo
I u plavi beskraj tiho me dozivo.
No ja sam htio natrag da se vratim
Onima sto ostase u zalu I patnji,
I da reknem svijetu kog sam ostavljao:
Ako si lijep, sto si tolko zao
Ako pustas da e usmrte najljepsi
Bez ikoga da ih spasi il utjesi,
Zemljo, kuda ides?! Gdje ces stati?!
I dokle ces takva Kosmosom plivati?
Mozes li sprat krv stop o tebi tece?!
Skriti zlokovarstva brojna I velika?!
Nikad! Nikad! Nikad!
Kako da ne prsnes u stotinu pola
Kolko nosis na sebi grijeha I bola
Ti sutis!
Ti, kroz kosmicke eone,
U besumnome zuju,
Nosis terete svoje
Do neke luke!
Dok Pisari ( meleki ) vjerno zapisuju
Sve sto cine covjekove ruke!