Moc rjeci je velika, eto nekidan citam "dervis i smrt" od M. Selimovic po ko zna koji put i pocetak me toliko odusevi svaki put.

"ocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,..."

Pa eto svi vi koji kao i ja nadjete nekad utjehu, savjet, saznanje u nekoj pjesmi, romanu iznesite to ovjde...kratak citat koji vas je dirnuo...

... sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne
smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke
izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se
otkines od sebe neodlucnog, kad pobijedis svoju malodusnost,
otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svet vise nije
skucen ni pun prijetnji.

M. Selimovic
Tema za peticu...nije bitno po koji put da citam taj roman svaki pu se nadje nesto novo , nesto cime me opet odusevi.Bilo bi fino kad bi i drugi napisali nesto o njegovim delima ili preporucil neke druge kjnige.Pozdrav za sve.

"Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom."

Mnogo je nas koje je M.S.odusevio svojim mislima.
M.S : ako nisi procitao "Alhemicar " od Paolo Coelho je super knjiga. Pisac poziva citaoca da zivi u sadasnosti i da ostvari svoje snove. U sustini je filozofska i moralna.

Za sve one koji vole domacu poeziju

Miroslav Antic - Bosonoga pesma

Ovo je pesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obicne srece.
I nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca,
a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne
u ove oci placne,
nije to neutesno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozracne.

Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znas:
divno je nemati plan.

Izadji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

Ko je jednom gorio taj ne gori vise
izgorjelog niko nezapali...
Njamo...kajmani ..ljeta gospodnjeg..2007..

Pesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.

Kuda ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući-prošla

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.

Miroslav Antic

Zar nije Antic dobar?
...

Rasnjiraj svoju senku i sljusti.
Igraj se,
cak i kad se brines.
Dok jesen po nama siba i pljusti
hocu da magle sa sveta skines.

Ja nemam staze koje se maze.
Ja nemam cak ni putokaze.
Hocu da sa mnom vecito plamtis.

U toj buducnosti dalekoj nekoj
mi smo vec bili.
Zar ne pamtis?

Znas li koliko zivot traje?
Zar ne razumes,
lepa glavo?
Samo toliko koliko umes
da gledas i da zmuris pravo.

Kad prođe ova neobična mjesečina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline
moje ruke, i još me osvaja,
sitnim koracima približava nebo
mojim otvorenim očima,
kad prođe ovo sporo i teško ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kiše,
kada sve prođe,
pretvorit ću se u zrna pijeska što ga nosi vjetar
prema središtu usamljene zvijezde
bit ću voda koja ispire šljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit ću prazan trg sa sjenom nečijih stopa
stablo obraslo šutljivim bršljanom što vene,
samo sjećanje na samu sebe,
u času umiranja,
jednostavna riječ zaboravljena u grlu
nikad izgovorena,
pokušaj smiješka koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni proživjeti.

Oprostite sto sam u prdhodnom postu uneo pogresan link. Ako neko moze nek ga obrise. Htio sam postirati ovo od Damira Niksica:

Dovidjenja druze moj

Do vidjenja,dragi,do vidjenja;
Ti mi prijatelju jednom bijese sve.
Urecen rastanak bez naseg htjenja
Obecava i sastanak,zar ne?

Do vidjenja,dragi,bez ruke,bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije nista na ovom svijetu novo,
Al' ni zivjeti bas nije najnovije

Jsenjin

Poslednja i jedna od najljepsis pjesama koju je napiso sopstvenom krvlju malo prije nego sto je izvrsio samoubistvo...

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću reci
I nista vise dusu da zanjise.
Nit u drhtaj moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorjelog niko ne zapali.

(4. decembar 1925, Moskva)

Evo jedan interesnatan i poucan text za one koji rado citaju.
Kratka poucna prica nepoznatog autora o mudrosti, ljubavi, ludosti. Ljudske osobine igraju zmurke.

Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.
Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobednik je među osećajima." INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši prećuteti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobednik."

ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati.
ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio predložiti igru. OPREZ nije hteo reskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati LUDOST.
Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senu USPEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskočila u kristalno č sto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i Strast u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", zavikala je LUDOST i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPEH, a SEBIČNOST se nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU . Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sediti na obližnjem kamenu.

Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.
TALENT u zlatnom klasju sita, TESKOBU u izgoreloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.

Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila besna, ugledala je ruzičnjak.
Ušla je među ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala što učiniti. Pronašla je pobednika, osećaj nad osećajima, ali LJUBAV je postala slepa.
Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i naposletku odlučila zauvek ostati uz LJUBAV i pomagati joj.
Tako je LJUBAV ispala pobednik nad osećajima, ali je ostala slepa, a LUDOST, LUDOST

Evo jos jedna fina pjesmica od mene, a onda nek neko drugi da svoj prilog

***

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi
u ocima koje su ponekad zelene.

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih nocas upravo unatrag...

Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava,
kao noc usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate.

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim.

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno.

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.

Miladin Beric - Epilog

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću reci
I nista vise dusu da zanjise.
Nit u drhtaj moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorjelog niko ne zapali.

(4. decembar 1925, Moskva)

selma s i minor, prepisujete sa iste stranice ;)